Povijest fotografije
trajanje: 6 min • lekcija 1 / 12
Osnovni principi fotografiranja temelje se na prirodnim zakonima, prije svega na zakonu prostiranja svjetlosti. Ljudima je od davnina bilo jasno da se slika registrira na uglačanim površinama, primjerice na mirnoj vodi, ali je nisu uspijevali zadržati. U Staroj Grčkoj Aristotel je istražio optičku zakonitost prolaska svjetlosti kroz mali otvor. Slikari su prije nastanka fotografije koristili cameru obscuru kako bi crtali konture nekog prizora. Prilikom crtanja portreta osobu su postavljali vani, na sunce, dok su oni u zamračenoj prostoriji s malim otvorom crtali projiciranu sliku.
Danijelo Barbaro je 1568. godine zaključio da se slika može izoštriti dodavanjem sustava leća različitih veličina. Istraživači su stoljećima pokušavali pronaći tvar osjetljivu na svjetlost kako bi odmah, ili nakon kemijske reakcije te tvari, ostvarili sliku prizora.
Godine 1663. Robert Boyle utvrdio je da srebro-klorid tamni pri izlaganju svjetlosti. Jean Senebier je 1782. godine dokazao da srebro-klorid ne reagira jednako na različite valne duljine sunčeva spektra. Dok je na plavi dio spektra reagirao nakon 15 sekundi ekspozicije, na crveni je reagirao tek nakon 20 minuta. Također je utvrdio da neke smole nakon izlaganja svjetlosti gube topljivost u biljnim uljima te se stvrdnjavaju, što je kasnije razradio Nicéphore Niépce.
Od sredine XIX. stoljeća do danas tehnologije fotografije razvijale su se kroz procese nazvane: heliotipija, dagerotipija, kalotipija, želatinsko-srebrni proces, fotogravura, fotogeno slikanje, autokromne ploče, fotografija u boji, polaroid postupak i digitalna fotografija.
Camera obscura
Camera obscura je zamračena prostorija s otvorom na jednom zidu. Svjetlost koja se reflektira od vanjskih objekata, prolazeći kroz taj otvor, na suprotnom zidu stvara obrnutu sliku vanjskog prizora. Ne mora biti prostorija – može biti i manja naprava u obliku kutije, pa čak i sklopiva.
Takva naprava izvrsno je služila kao pomoćno sredstvo za crtanje. Usavršena je umetanjem sabirne bikonveksne leće u otvor, čime je slika postala svjetlija i oštrija. Ako se između leće i mat stakla u cameri obscuri postavi ogledalo pod kutom od 45°, slika na mat staklu više neće biti obrnuta, nego uspravna. Upotrebom leća različitih žarišnih duljina dobivale su se slike različitih veličina.
Kao i većina drugih izuma, postupak koji je doveo do fotografske slike nije rezultat rada samo jednog čovjeka.
Slika koja je nastajala u cameri obscuri bila je zanimljiva grafičarima i slikarima. Kako bi što vjernije interpretirali prirodu, koristili su se tom napravom. Na gravuri Albrechta Dürera iz 1525. godine prikazani su njegovi učenici kako pomoću ove naprave proučavaju perspektivu.
Godine 1826. Nicéphore Niépce snimio je prvu fotografiju pomoću camere obscure i fotoosjetljivog papira. Prva fotografija eksponirana je čak osam sati zbog slabe osjetljivosti papira.
Prvi fotoaparat za široku uporabu izradio je George Eastman 1900. godine pod nazivom Kodak Brownie. On je i izumitelj fotografskog filma.

Talbot
Fotografija na papiru i negativ-pozitiv postupak potječu iz radova Williama Foxa Talbota. Talbot je koristio papir natopljen kuhinjskom soli, a zatim senzibiliziran u otopini srebro-nitrata. Ekspozicijom je dobivao negativ, a pozitiv prosvjetljavanjem negativa na drugi list papira.
Talbot je surađivao s Johnom Herschelom, koji je uveo niz važnih unapređenja u fotografiji. Naziv „fotografija“ prvi je put upotrijebljen upravo u njihovoj prepisci.
Talbot je svoj proces nazvao kalotipija.